Obitelj
Zaletjela sam se u stranca dok je prolazio,
"O, oprostite mi, molim vas!" bio je moj odgovor.
On je rekao, "Molim vas, oprostite vi meni;
nisam vas vidio."
Bili smo tako učtivi, taj stranac i ja.
Otišli smo svojim putem i pozdravili se.
Ali kod kuće se pričala drugačija priča,
kako smo tretirali svoje voljene, mlade i stare.
Kasnije toga dana, dok sam kuhala večernji objed,
moj sin je stao iza mene vrlo tiho.
Kad sam se okrenula, gotovo sam se sudarila s njim.
"Makni mi se s puta!" rekla sam uz viku.
On je otišao, a njegovo malo srce se slomilo.
Nisam shvatila koliko sam oštro govorila.
Dok sam ležala budna u krevetu,
tihi Božji glas mi je progovorio,
"Dok si dijelila sa strancem
uobičajenu uljudnost,
tvoja obitelj koju voliš, bila je povrijeđena.
Otiđi i pogledaj na kuhinjski pod,
naći ćeš cvijeće pokraj vrata.
To cvijeće je tvoj sin donio za tebe.
Ubrao ih je sam: ružičasto, žuto i plavo.
Stajao je vrlo tiho da ne pokvari iznenađenje,
nisi vidjela suze koje su ispunile njegove male oči."
Tada sam se osjetila tako malenom,
i suze su mi počele kapati niz lice.
Tiho sam otišla i klekla pored njegovog kreveta;
"Probudi se, maleni, probudi se," rekla sam.
"Jesi li ti ubrao za mene ovo cvijeće?"
Smiješio se, "Našao sam ih vani, kod drveta.
Ubrao sam ih zato jer su lijepi kao ti.
Znao sam da će ti se svidjeti, posebno plavi."
Rekla sam, "Sine, jako mi je žao što sam se onako ponijela danas;
nisam trebala vikati tako na tebe."
Rekao je, "O, mama, u redu je.
Svejedno te volim."
Ja sam rekla, "Sine, i ja tebe volim,
i volim cvijeće, posebno plavo." |
